Pandemonij Katherine Arden započinje u Prvom svjetskom ratu, u prostoru gdje su granice između života i smrti već odavno mutne. Prvi prizori su blatni rovovi, krateri i vojnici koji funkcioniraju više iz navike nego iz nade. Od samog početka osjeća se umor, dezorijentacija i tiha panika – kao da rat nije samo oko likova, nego i u njima.
Iako je radnja smještena u Prvi svjetski rat, ono o čemu se ovdje zapravo piše nije rat kao povijesni događaj, nego ono što rat napravi čovjeku iznutra. Blato rovova, krateri i grebeni samo su vanjska kulisa; pravi se lomovi događaju u glavama likova. I tu je, po meni, snaga ovog romana.
Katherine Arden piše toliko precizno i s nevjerojatnim povjerenjem prema čitatelju. Ne objašnjava, ne pojednostavljuje, ne zatvara značenja. Pruža priču koja stalno stoji na rubu: između stvarnog i nadnaravnog, između fantazije i psihologije. I nikada te ne prisiljava da se odlučiš.
Ratna trauma
Središnji lik, Freddie, kanadski vojnik, nosi ono što se u to vrijeme zvalo rovovski šok – danas bismo rekli PTSP. Dezorijentacija, gubitak pamćenja, krivnja, halucinacije. U tom stanju on ulazi u Pandemonij, neobični hotel kojim upravlja Faland. I već tada mi je bilo jasno da Faland, bez obzira na to postoji li doslovno ili ne, nije samo lik.
Za mene je Faland oličenje traume. On je ono što ostaje kad rat završi, ali se čovjek ne zna vratiti. On sluša, smiruje, nudi privid sigurnosti, ali zauzvrat uzima – sjećanja, priče, identitet. To je savršena metafora traume: ona te drži na mjestu, nudi poznatu bol umjesto neizvjesnog ozdravljenja.
Fantazija ili psihologija?
Roman se može čitati kao fantasy, i tada je mračan, suptilan i sugestivan. Ali ja sam ga gotovo instinktivno počela čitati psihološki. Svaki nadnaravni element imao je svoj odraz u stvarnosti rata. Duhovi nisu bili samo mrtvi vojnici, nego i sjećanja koja se ne mogu utišati. Pandemonij nije bio samo hotel, nego unutarnji prostor u kojem se zadržavaš jer ne znaš kako dalje živjeti.
Posebno mi je snažan bio način na koji Arden prikazuje odnose među vojnicima, uključujući i njemačkog vojnika Wintera, kojeg Freddie spašava, a koji kasnije spašava njega. U tim trenucima nestaje pojam neprijatelja, a ostaje samo čovjek. Trauma tu ne poznaje zastave ni uniforme.
Ono što me možda najviše osvojilo jest osjećaj da autorica nikada ne eksploatira patnju. Nema patetike, nema velikih govora. Sve je suzdržano, gotovo tiho. I baš zato djeluje snažno. Ratna trauma nije prikazana kao nešto spektakularno, nego kao stanje u kojem se živi dan po dan, bez jasnog izlaza.
Stvarnost ili fikcija?
Na kraju mi više nije bilo važno odgovoriti na pitanje postoji li Faland „stvarno“. Shvatila sam da to nije pitanje koje roman traži da riješim. Pandemonij je knjiga koja funkcionira upravo zato što ostavlja prostor za sumnju. I zato što vjeruje čitatelju da će sam pronaći značenje.
Za mene je ovo, bez zadrške, najbolja knjiga koju sam ikad pročitala. Ne zato što je laka, nego zato što je iskrena. Zato što se ne boji tišine, ne boji se nejasnoće i ne boji se priznati da neke rane ne zarastaju brzo – ili ikad.
I možda je to najtočnija definicija Pandemonija: roman o ratu koji ne završi kad se ispali posljednji metak.
Još detaljnije o knjizi sam pričala i u video objavi.
U košarici ne robe.