Postoje knjige koje nas uznemire do srži jer znamo da ono što čitamo nije u potpunosti izmišljeno – nije samo fikcija.
Roman Mesar (eng. Butcher) autorice Joyce Carol Oates nije samo mračna književna priča. On je literarni podsjetnik na jedno od najkontroverznijih i najokrutnijih razdoblja u povijesti medicine – vrijeme kada su se žene često promatrale ne kao pacijentice, nego kao objekti nad kojima se može eksperimentirati.
Inspiriran stvarnim medicinskim praksama iz 19. stoljeća, roman prati liječnika dr. Silasa Weira, čovjeka uvjerenog da je pronašao način kako “izliječiti” žensku histeriju. U njegovim očima to nije nasilje, nego znanstveni napredak.
Kada je medicina pokušavala “ukrotiti” žene
U to vrijeme mnogi liječnici vjerovali su da su materica i jajnici izvor ženskih seksualnih želja, a da upravo te želje uzrokuju histeriju, emocionalnu nestabilnost i mentalne poremećaje. Rješenje koje su neki smatrali legitimnim bilo je brutalno: ženama su kirurški uklanjali maternicu i jajnike.
Ideja je bila jednostavna i zastrašujuća – ako se ukloni izvor seksualne želje, žena će postati mirna, poslušna i “razumna”. U romanu se prikazuje kako takve operacije često nisu bile medicinski opravdane. One su bile dio šireg društvenog uvjerenja da žene trebaju biti kontrolirane i disciplinirane, a medicina je postala alat te kontrole. Najčešće su žrtve bile žene iz nižih društvenih slojeva – siromašne, nezaštićene i bez mogućnosti da se suprotstave liječnicima ili institucijama.
Eksperimenti nad ženama i djecom
Dr. Silas Weir ne zaustavlja se samo na operacijama. On provodi niz eksperimenata nad pacijenticama i njihovom djecom. Posebno šokantan element odnosi se na pokušaje “ispravljanja” glava beba. Ta ideja proizlazi iz pseudoznanstvene teorije poznate kao Phrenology, koja je tvrdila da oblik lubanje određuje osobnost, inteligenciju i moral čovjeka.
Zbog toga dr. Weir pokušava mehanički mijenjati oblik dječjih lubanja, uvjeren da tako može:
- spriječiti da dijete jednog dana postane kriminalac
- poboljšati inteligenciju
- ili “popraviti” karakter djeteta.
Ako bi netko od pacijenata ili djece umro tijekom takvih eksperimenata, to se nije smatralo velikim gubitkom – jer su žrtve dolazile iz siromašnih slojeva društva, koje je tadašnja elita smatrala manje vrijednima.
Zašto su ovakve knjige danas važne?
Roman Mesar (eng. Butcher) ne govori samo o jednom liječniku ili jednom razdoblju. On govori o moći i o tome što se događa kada moć nije ograničena etikom. U 19. stoljeću medicina je bila gotovo potpuno u rukama muškaraca. Žene su rijetko imale pristup medicinskom obrazovanju, nisu mogle postati liječnice i nisu imale pravo odlučivati o vlastitom tijelu.
To je stvorilo sustav u kojem su muškarci:
- postavljali dijagnoze ženama
- odlučivali što je “normalno” ponašanje
- i određivali kakav bi ženski život trebao biti.
Ako je žena bila previše glasna, seksualno slobodna, emocionalna ili neposlušna, mogla je biti proglašena histeričnom ili mentalno bolesnom. Roman nas podsjeća da su mnoge ideje koje danas smatramo apsurdnima nekada bile službena znanost.
Psihologija sustava: kako su žene mogle sudjelovati u vlastitom potlačivanju
Jedno od najzanimljivijih pitanja koje roman otvara nije samo povijesno, nego i psihološko: kako je moguće da su neke žene sudjelovale u sustavu koji ih je tlačio?
U mnogim ustanovama tog vremena žene su radile kao bolničarke, pomoćnice ili nadzornice u azilima i bolnicama. Neke su vjerovale da sudjeluju u liječenju. Druge su jednostavno živjele u sustavu u kojem je poslušnost autoritetu bila jedini način opstanka. Psihologija danas dobro poznaje taj fenomen – ljudi često prihvaćaju autoritet stručnjaka i institucija čak i kada je riječ o postupcima koji bi danas bili moralno neprihvatljivi.
U takvom društvu žene su završavale u mentalnim ustanovama iz razloga koji danas zvuče nevjerojatno: zbog postporođajne depresije, emocionalnih ispada, neposlušnosti mužu, pa čak i zbog toga što su bile previše obrazovane ili ambiciozne. Kada bi jednom bile proglašene “histeričnima”, izlazak iz takvih institucija bio je iznimno težak.
Medicina tada i medicina danas
Važno je naglasiti da je medicina danas neusporedivo napredovala. Postoje etički odbori, medicinski protokoli i jasna pravila koja štite pacijente. Danas su žene liječnice, kirurginje, znanstvenice i vodeće istraživačice u mnogim područjima medicine. Upravo ta promjena pokazuje koliko je društvo evoluiralo u odnosu na vrijeme koje roman prikazuje.
Ipak, povijest nas podsjeća na nešto važno: znanost nikada ne postoji potpuno izvan društva. Ona može biti oblikovana i predrasudama, ideologijama i odnosima moći.
Od žlice do medicinskog instrumenta
Zanimljiv detalj koji se pojavljuje u romanu odnosi se na instrument za ginekološki pregled. Danas je taj instrument poznat kao Vaginal speculum. U ranim fazama razvoja ginekologije neki liječnici su improvizirali s vrlo primitivnim alatima. Jedan od prvih modela bio je napravljen od savijene metalne žlice, što podsjeća na opis iz romana. Kasnije je razvijen poznati Sims vaginal speculum, koji je postao standardni instrument u ginekološkim pregledima.
Zanimljivo je da su i žene sudjelovale u razvoju takvih medicinskih instrumenata. Francuska primalja i liječnica Marie Boivin razvila je i unaprijedila rane verzije spekuluma u 19. stoljeću. To pokazuje da, iako su žene dugo bile isključene iz medicinskih institucija, njihov doprinos medicini ipak postoji – i danas je sve više prepoznat.
Knjiga koja nas tjera da gledamo u prošlost
Upravo zato je ovaj roman važan danas. On podsjeća na to koliko je medicina napredovala, ali i koliko je nekada bila okrutna; kako su društvene predrasude oblikovale “znanstvene” teorije i koliko je važno propitivati autoritet, čak i kada dolazi iz institucija znanosti. Povijest medicine nije samo priča o napretku. Ona je i priča o pogreškama, zabludama i ljudima koji su platili cijenu tih pogrešaka.
A upravo zato ovakve knjige trebamo čitati – jer nas podsjećaju koliko je lako znanost pretvoriti u sredstvo moći ako zaboravimo na humanost.
Roman možete pronaći u web shopu Ljepota čitanja.
U košarici ne robe.