Najteže je napisati drugu knjigu, rekao mi je – prije četvrt stoljeća – veliki prozaik s naših prostora. I bio je u pravu. Ipak, trebao je još dodati, pogotovo ako je prva bila sjajna. Na njega sam pomislila čim sam pročitala Danijelin prvi roman.

Strah od kupine oduševio je i književnu kritiku i širu čitateljsku publiku. Takve ocjene gode, ali istovremeno podižu očekivanja. Jednostavno, da bi druga knjiga bila ocijenjena kao prva, mora biti čak i zeru jača. Treba imati barem koji korak više.

U drugom romanu, koji se s toliko nestrpljenja očekivao, autorica poseže za neobičnijom pripovjednom tehnikom. Kazivačica se obraća baki. Svi koji su čitali Kupinu, mogu isti čas prepoznati i razloge zbog kojih Danijela za prvog primatelja svojih rečenica odabire baš majku svoje majke.

Slušatelj priče mora biti tolerantna, strpljiva, mudra i dobra osoba. Samo se s takvom može ostvariti iskrena komunikacija. Baka će razumjeti koliko je teška osobna povijest u vremenima koja gube svaki smisao za realnost i ljudskost. A takva su bila posljednjih godina. Zdravlje nam je moglo spasiti fizičko kretanje i vjera da se pred zbiljskim opasnostima možemo spasiti sklanjajući se u umjetnost.

Kazivačica o sebi govori osobi kojoj vjeruje i jasno je da se ne plaši svog razotkrivanja i komentiranja skliskih tema. I sve to pakira u prave pripovjedne – kako bi otac pripovjedačice rekao – dijamantiće.

Nakon čitanja Deset tisuća koraka znat ćemo odgovoriti na dva temeljna pitanja recepcije književnog djela; i za koga je roman napisan i u čije ime on govori. A znat ćemo i da je fenomen druge knjige, koliko god smo ljestvicu očekivanja podigli, itekako uspješno savladan.